Razmišljanja o uspjehu i neuspjehu

Izlazak iz narativa uspjeha

U mom rječniku ne postoje riječi “uspjeh” i “neuspjeh”, niti ih koristim za prosuđivanje sebe ili drugih. Za mene, ljudi su samo lijepi ili ne (u estetskom smislu).

Nikada me nisu zanimale moje ocjene na ispitima; bez obzira koliko dobro ili loše prošao, nikada nisam bio euforičan ni tužan zbog toga. Ne vjerujem da me jedan list papira s ocjenama može definirati. Također me ne zanima jesu li poslovi drugih bolji od mog ili zarađuju li više. Pohvale ili kritike drugih u osnovi ne utječu na moju samoprocjenu. Zapravo, otkad pamtim, moja srž/osjećaj vlastite vrijednosti bio je prilično stabilan, neovisan o vanjskim procjenama.

Odmalena sam imao naviku povremeno pitati svoje kolege i prijatelje kakav dojam imam na njih i što misle o meni. No, to nije bilo da bih poljuljao svoju samovrijednost, već isključivo radi prikupljanja informacija – da shvatim kakav trag i valove ostavljam u svijetu i usporedim to sa svojim unutarnjim viđenjem sebe. Ako je odstupanje između vanjske i unutarnje procjene veliko, onda je sigurno nešto pošlo po zlu, možda je riječ o ekstremnoj samovažnosti ili ekstremnoj nesigurnosti, što onda zahtijeva promjenu; ako odstupanje nije veliko, tada je takvo stanje vrlo zdravo, što ukazuje na unutarnji mir i sklad sa sobom.

Većinu svog života proveo sam u tom relativno zdravom i mirnom stanju. Što se tiče toga je li neka stvar “uspješno” ili “neuspješno” obavljena, ja o tome ne razmišljam niti to tako definiram. Ako se stalno koriste takvi izrazi, čovjek se samo zapliće u narativ uspjeha i mora se neprestano dokazivati. Želim se osloboditi takvih standarda procjene i stvoriti vlastitu mjeru, koju mogu koristiti za promatranje i razumijevanje sebe, ali i za promatranje drugih iz bogate perspektive.

Postavljanje i rješavanje problema

Kako djelovati nakon što se oslobodimo narativa uspjeha?

Za mene je važno postavljati pitanja i rješavati probleme. “Problemi” se mogu podijeliti na dvije vrste: “problemi vrijedni rješavanja” i “problemi koji nisu vrijedni rješavanja”. “Rješavanje problema” se također dijeli na dvije vrste: “već riješeni problemi” i “još neriješeni problemi”. Prvo treba jasno definirati koji su problemi za mene najvažniji, odnosno koji su vrijedni mog vremena i energije.

Zatim slijedi rješavanje problema. Ako je problem zaista važan i vrijedan rješavanja, onda treba djelovati, i to s jedinim ciljem: riješiti problem. Sve ostalo što nije povezano s rješavanjem problema je nevažno. Na primjer, ako želim riješiti problem slobode, onda određena ocjena na ispitu, posao u velikoj tvrtki, brak, rađanje djece, ostanak u zemlji itd., nimalo ne pomažu u rješavanju problema slobode. Stoga su mi te stvari potpuno nevažne; gubiti i sekunde ili trunke emocija na takve stvari bilo bi gubljenje mog života. Zato to uopće ne radim, ne bih ni pomislio.

Za isti problem postoji bezbroj rješenja; ključno je pronaći ono koje rješava problem i koje nam odgovara.

Postavljanje pravih pitanja

Ako se problem nikako ne može riješiti, trebate ponovno preispitati: a. Može li se ovaj problem zaista riješiti? Ili je to problem koji se izvorno ne može riješiti? b. Vrijedi li uložiti toliko vremena, energije i emocija u rješavanje ovog problema? Ili se možete vratiti na početak, promijeniti pitanje i nastaviti dalje?

Ako je a: Mnogi se muče jer su zaglavljeni u nerješivim problemima. Žele ih riješiti, ali zapravo nema rješenja. Na primjer, neki ljudi uvijek žele riješiti problem smrti, ne prihvaćajući neizbježnu činjenicu da ćemo svi umrijeti; uvijek postoje oni koji žele prisiliti druge da prihvate njihovo stajalište, ne prihvaćajući da svatko može imati različite ideje i mišljenja; uvijek postoje oni koji žele prisiliti ljude koji ih ne vole da ih vole, inače će biti izuzetno nesretni.

Takvi se ljudi previše shvaćaju ozbiljno. Koliko god bili sposobni, morate poštovati najosnovnije objektivne zakone svijeta i temeljne zakone fizike.

Ako je b: Mnogi ljudi žele riješiti probleme, ali uvijek postavljaju pogrešna pitanja, muče se sa svime, nisu u skladu sa sobom, a njihova samoprocjena i vanjska procjena nikada se ne poklapaju. Takvi su ljudi ili izrazito nesigurni, ili izrazito arogantni, ili se kolebaju između te dvije krajnosti.

Samoprocjena takvih ljudi uvelike ovisi o vanjskim procjenama, kao i o standardima bogatstva i materijalnih dobara objektivnog svijeta. Stoga možete vidjeti kako neki ljudi koji dobro prođu na ispitima, zarade mnogo novca ili postanu mali dužnosnici, postaju vrlo arogantni i oholi, ali kada naiđu na jačeg, gotovo da bi se i ponizili. Izrazito nesigurni i arogantni, neprestano se uspoređuju, nikada nemaju pravi unutarnji mir. Ili vječno slijede sustav procjene društva i drugih, žele biti savršeni u svakom sustavu ocjenjivanja, žele biti savršeno dijete izvanredno u svemu, imati savršen posao, savršenu suprugu/supruga, odgojiti savršenu djecu, žele apsolutnu poslušnost i žele da sljedeća generacija ponovi taj “savršeni” proces. No, rijetko imaju vremena i energije da preispitaju sami sebe, što im zapravo treba i što žele. Takvi su ljudi često vrlo nesretni, s ozbiljno neuravnoteženim unutarnjim i vanjskim procjenama, i ne mogu postići unutarnji sklad i mir.

Kako postaviti pitanje također je vještina, mnogi to jednostavno ne znaju, jer se to ne uči u školi. Iako postoji knjiga “Kako postaviti pitanje”, vjerojatno je ljudi pročitaju, a opet ne nauče; takve praktične discipline uče se kroz praksu.

Naravno, postići stanje stabilnih vlastitih vrijednosti, sklada sa sobom, bez arogancije i prevelike samouvjerenosti, bez ekstremne nesigurnosti i bez lakog kolebanja unutarnjeg smjera pod utjecajem vanjskih iskušenja – takvo stanje unutarnjeg mira zasigurno zahtijeva neprestano vježbanje i kontinuirano težnje.

Slično kao što zdravlje nije cilj, već stanje. Ne znači da sam postigao sve zdravstvene pokazatelje i sada mogu ignorirati sve, već treba dugoročno održavati dobar životni stil, i tada će čovjek prirodno održavati zdravo stanje. Ako povremeno skrenemo, jednostavno se vratimo. Isto vrijedi i za osjećaj vlastite vrijednosti.

Život postaje jednostavniji, ciljevi jasniji, a djelovanje neće biti previše teško. Smanjuje se unutarnji sukob, život ima svoje uspone i padove, odnosi se stvaraju i prekidaju. Čak i tada, u odnosu sa sobom prevladavat će unutarnji mir i sreća.

O stvaranju

Ljudi, a pogotovo stvaratelji, moraju imati dovoljno vremena za samoću/samostalan život. U dugotrajnoj samoći čovjek može postići dublju samospoznaju, introspekciju, te dublje razmišljanje i stvaranje. Ako se dugo druži s ljudima koje ne voli, većina energije odlazi na unutarnje sukobe, bez vremena za razmišljanje. Ako se pak cijeli dan druži s ljudima koje voli, uvijek će biti u iskušenju da neprerađene misli izlete iz usta, a duboko razmišljanje raspršilo bi se u zraku.

Možda su neki spremni sebe prikazati kao šalu, pod izlikom da drugima donose zabavu, ali zabava igre i užitak izrugivanja i gaženja drugih su dva potpuno različita svijeta. No, ja ne želim nijedno od toga. Ako me svijet mora prepoznati po nekom identitetu, želim da me ljudi prepoznaju kao ozbiljnog stvaratelja, možda kao znanstvenika ili umjetnika.

Ne želim da moje postojanje bude razvodnjeno šalama, ne trebam da me uzdižu, a još manje da me gaze, niti želim biti ničija pratnja. Ja sam samo ja, ja samo postojim, ja sam samo viđen. Ne treba mi mnogo ljudi da me vide, jer ne vjerujem da je to pravo “viđenje”. Niti inzistiram da me vide samo moji suvremenici; mogu me vidjeti i sljedeća generacija, ona iza nje.