Razmišljanja o uspehu i neuspehu

Odmak od narativa o uspehu

U mom rečniku ne postoje reči „uspeh“ i „neuspeh“. Ne koristim ih da bih ocenjivao ni sebe ni druge. Za mene, ljudi su isključivo lepi ili ne – naravno, u estetskom smislu.

Nikada me nisu zanimale ocene na ispitima; bez obzira na to da li sam briljirao ili podbacio, nikada nisam zbog toga osećao ni veliku radost ni tugu. Ne verujem da me komad papira sa ocenom može definisati. Takođe, nije mi važno da li drugi imaju bolji posao od mene ili zarađuju više. Pohvale ili kritike drugih ljudi uglavnom ne utiču na moju procenu sebe. Zapravo, otkako pamtim, moje unutrašnje jezgro, odnosno osećaj sopstvene vrednosti, prilično je stabilan i ne zavisi od spoljašnjih procena.

Od malih nogu sam imao naviku da povremeno pitam prijatelje i kolege kakav utisak ostavljam na njih i šta misle o meni. Ali to nije bilo da bih poljuljao svoju samovrednost, već isključivo radi prikupljanja informacija – da razumem kakvu projekciju i kakve odjeke stvaram u svetu, i da to uporedim sa svojim unutrašnjim viđenjem sebe. Ukoliko se spoljašnja i unutrašnja procena drastično razlikuju, onda je sigurno nešto pošlo naopako: možda je u pitanju preterana samouverenost ili ekstremna nesigurnost, i tada je potrebno raditi na sebi. Ako odstupanje nije veliko, onda je to vrlo zdravo stanje koje ukazuje na unutrašnji mir i samoprihvatanje.

Većinu svog života provodim u tom relativno zdravom i mirnom stanju. Što se tiče toga da li je nešto uspešno urađeno ili ne, ja to ne promišljam niti definišem na taj način. Ako se stalno koriste takve reči, čovek se samo zapliće u narativ „uspeha“ i mora neprestano da dokazuje svoju vrednost. Želim da se izvučem iz tog standarda procenjivanja i da stvorim sopstveni kantar, koji će mi služiti kako za posmatranje i razumevanje sebe, tako i za posmatranje drugih iz bogatih perspektiva.

Postavljanje i rešavanje problema

Kako delovati nakon što se oslobodimo narativa o uspehu?

Za mene je važno postavljati pitanja i rešavati probleme. „Problemi“ se mogu podeliti na dve vrste: „problemi vredni rešavanja“ i „problemi koji nisu vredni rešavanja“. „Rešavanje problema“ se opet deli na „već rešene probleme“ i „još nerešene probleme“. Najpre je potrebno jasno definisati koji su problemi za mene najvažniji i koji su vredni mog vremena i truda.

Zatim sledi rešavanje problema. Ako je neki problem zaista važan i vredan mog rešavanja, onda treba delovati, a svrha delovanja je samo jedna – rešiti taj problem. Sve ostalo što nije povezano sa rešavanjem problema nije važno. Na primer, ako želim da rešim problem slobode, onda mi pojedinačne ocene na ispitima, posao u velikoj firmi, brak, rađanje dece, ostanak u zemlji i slično, nimalo ne pomažu. Te stvari mi tada uopšte nisu važne. Svaka sekunda ili trunka emocije koju bih na njih potrošio bila bi rasipanje mog života, stoga to uopšte neću činiti, niti ću o tome razmišljati.

Isti problem ima bezbroj rešenja, ključno je pronaći ono koje rešava problem i koje je vama odgovarajuće.

Postavljanje pravih pitanja

Ako se neki problem nikako ne može rešiti, onda je potrebno da ga ponovo preispitate: a. Da li se ovaj problem zaista može rešiti? Ili je on u osnovi nerešiv? b. Da li je zaista vredno uložiti toliko vremena, energije i emocija u rešavanje ovog problema? Ili se možete vratiti na početak, promeniti problem i nastaviti dalje?

Ako je ‘a’: Mnogi ljudi pate jer se drže nerešivih problema. Žele da ih reše, ali oni su zapravo bez rešenja. Na primer, uvek postoje oni koji žele da reše problem smrti, ne prihvatajući neizbežnu činjenicu da će svi umreti; ili oni koji žele da nateraju druge da prihvate njihovo mišljenje, ne prihvatajući da svako može imati različite ideje i poglede; ili oni koji žele da nateraju ljude koji ih ne vole da ih zavole, inače će biti neizmerno nesrećni.

Takvi ljudi previše pridaju značaja sebi. Koliko god da ste sposobni, morate poštovati najosnovnije objektivne zakone sveta i fundamentalne zakone fizike.

Ako je ‘b’: Postoji i mnogo ljudi koji žele da reše probleme, ali nikada ne postavljaju prava pitanja. Šta god da rade, pate, nisu usklađeni sa sobom, a njihova samoprocena i spoljašnja procena se nikada ne poklapaju. Takvi ljudi su ili izuzetno nesigurni, ili izuzetno arogantni, ili se kolebaju između te dve krajnosti.

Samoprocena takvih ljudi u velikoj meri zavisi od spoljašnjih procena, kao i od objektivnih merila bogatstva i materijalnog sveta. Zato možete videti da neko ko dobro prođe na ispitu, zaradi mnogo novca ili postane mali funkcioner, postaje vrlo arogantan i nadmen, ali kada naiđe na nekog jačeg, skoro da bi ga molio za milost. Kolebaju se između ekstremne nesigurnosti i arogancije, neprestano se upoređuju sa drugima i nikada nemaju pravi unutrašnji mir. Ili se uvek pridržavaju društvenih i tuđih sistema vrednovanja, želeći da budu savršeni u svakom od njih: žele da budu savršeno dete, savršen zaposleni, savršena supruga/suprug, da odgaje savršenu decu, žele apsolutnu poslušnost i žele da sledeća generacija ponovi taj „savršeni“ proces. Međutim, retko imaju vremena i energije da preispitaju sebe, šta im je zaista potrebno i šta zaista žele. Takvi ljudi su često vrlo nesrećni, sa ozbiljnom neravnotežom između unutrašnje i spoljašnje procene, i ne mogu postići unutrašnji sklad i mir.

Veština postavljanja pitanja je takođe nauka, mnogi to jednostavno ne znaju, jer se u školama to ne uči posebno. Iako postoji knjiga pod nazivom „Kako postavljati pitanja“, verovatno je ljudi neće naučiti samo čitanjem; ove praktične veštine moraju se učiti kroz praksu.

Naravno, da bi se postiglo stanje stabilnih vrednosti, samoprihvatanja, odsustva arogancije i preterane samouverenosti, odsustva ekstremne nesigurnosti, i da se ne bi lako podleglo spoljašnjim iskušenjima koja bi poljuljala unutrašnji pravac – takav nivo unutrašnjeg mira sigurno zahteva neprestano vežbanje i stalno stremljenje.

Slično tome, zdravlje nije cilj, već stanje. Ne znači da smo, kada su svi telesni pokazatelji u redu, završili sa brigom o njemu. Naprotiv, potrebno je dugoročno održavati dobar životni stil, i tada će se čovek prirodno održavati u zdravom stanju. Ako se povremeno skrene s puta, dovoljno je vratiti se na njega. Isto važi i za osećaj sopstvene vrednosti.

Život postaje jednostavniji, ciljevi jasniji, a delovanje neće biti previše teško. Unutrašnje trošenje energije se smanjuje, život ima svoje uspone i padove, odnosi se stvaraju i prekidaju; ali uprkos svemu, druženje sa samim sobom donosi više unutrašnjeg mira i sreće.

O stvaranju

Čovek, a posebno stvaralac, mora da ima dovoljno vremena za samoću, za samostalan život. U dugotrajnoj samoći, čovek može dostići dublje nivoe introspekcije i samopreispitivanja, te se posvetiti dubljem razmišljanju i stvaranju. Ako se dugo provodi vreme sa ljudima koji nam se ne dopadaju, većina energije se troši na unutrašnje konflikte, ostavljajući malo vremena za razmišljanje. Ako se pak provodi ceo dan sa voljenim ljudima, uvek se neizbežno izgovaraju ideje koje još nisu sazrele, a duboko promišljanje se rasipa u vazduhu.

Možda su neki ljudi spremni da se pretvore u šalu, tobože donoseći drugima zabavu, ali postoji ogromna razlika između zabave i uživanja u igri, i uživanja u ismevanju i gaženju ljudi. Ja ne želim nijedno od toga. Ako moram da budem prepoznat u svetu po nekom identitetu, želim da me ljudi poznaju kao ozbiljnog stvaraoca, možda kao naučnika ili umetnika.

Ne želim da moje postojanje bude poništeno šalom, ne treba mi da me uzdižu, još manje želim da budem gažen, niti želim da budem nečija kulisa. Ja sam samo ja, ja samo postojim, ja samo želim da budem viđen. Ne treba mi mnogo ljudi da me vidi, jer ne verujem da je to pravo „viđenje“. Niti zahtevam da me vide samo ljudi iz mog vremena; to mogu biti i ljudi iz sledeće ere, i one posle nje.