Dobrodošla 2019.

Na Weibu sam naišao/la na prekrasne, maštovite stihove i pomislio/la: “Pa ovo je genijalno! Znači, poezija se može pisati i ovako!” Odmah sam poželio/la naučiti.

Na Twitteru sam vidio/la radove mladog japanskog slikara i ostao/la zapanjen/a – prizori, emocionalni izraz i mašta, sve je bilo izvanredno! I ja želim pokušati izraziti slike koje mi se roje u glavi!

Prije nekoliko dana gledao/la sam Zvjezdane staze i otkrio/la klingonski jezik – jezik koji je produkcijski tim namjerno stvorio za vanzemaljce u seriji, čak su osigurali i klingonske titlove. Više od 250.000 klingonskih rječnika je prodano, Google pretraživač ima svoju klingonsku verziju, a Duolingo čak nudi tečajeve tog jezika. Pomislio/la sam: “Kako je super kad se znanstvena fantastika razvije do te mjere!” Želim ga naučiti!

Ovih dana gledam “Genijalnu prijateljicu” i očaran/a sam Lilinom karizmom, divim se njihovom suptilnom prijateljstvu, a i talijanski mi zvuči tako lijepo. Želim ga naučiti!

Ima još mnogo takvih primjera – to je moja svakodnevica. Svakih nekoliko mjeseci otvaram vrata novog svijeta.

Iako većinu vremena provodim sam/a, uopće ne osjećam dosadu ni usamljenost, jer je toliko zanimljivih stvari oko mene. Znatiželjan/na sam za sve što mi je nepoznato, želim to isprobati, razumjeti i naučiti sve što mi se čini “kul”.

Naravno, moja definicija “kula” malo se razlikuje od uobičajene. Za mene je “kul” sve što mi je zanimljivo. Na primjer, mislim da su “kul” ljudi koji puno čitaju, “kul” su oni koji pišu poeziju, oni koji crtaju predivne slike, oni koji snimaju sjajne fotografije, oni koji stvaraju odlične filmove i TV serije, oni koji pišu izvrstan softver, oni koji iznose nove ideje, oni koji slobodno izražavaju svoje misli, oni koji se usuđuju izazvati autoritet. Možda drugi ne misle tako, ali ja mislim da sam i ja “kul”.

Kad sam upisao/la fakultet, bio/la sam pun/a entuzijazma. No, s vremenom, pod utjecajem okoline, mehaničkih predavanja profesora i raznih besmislenih administrativnih pravila, taj je entuzijazam postupno nestajao.

Mogu potpuno neodgovorno reći da su obična kineska sveučilišta mjesta koja guše znatiželju i entuzijazam studenata za učenjem. To nije obrazovanje, već samo drugo mjesto za nastavak kontrole. Kada sam vidio/la kako su se takozvani vrhunski kineski fakulteti postavili prema događajima poput “Shenyang incidenta” početkom godine, kada sam svjedočio/la represiji Sveučilišta Peking nad studentima koji su se usudili zauzeti za radnička prava i ukidanju studentskih udruga, pomislio/la sam: “Aha, takozvani prestižni fakulteti nisu ništa bolji, jednako su mutni.” Kada na sveučilišnom kampusu, mjestu gdje bi se najviše trebalo zagovarati slobodu i pravdu, sloboda nije dopuštena, bio/la sam već jako razočaran/a takvim institucijama.

U mjesecima nakon diplome, imajući dovoljno vremena da se posvetim sebi, postupno sam ponovno pronašao/la sebe, onu izvornu znatiželju, strast prema nepoznatom, želju za istraživanjem i motivaciju za pokušajem. Želim vidjeti širi svijet i izraziti se.

S vremena na vrijeme nešto napišem; 80% je za izražavanje, 20% za komunikaciju. Ne radim to da bih bio/la poseban/na ili nekonvencionalan/na, već zato što mi se neke misli, ako ih ne zapišem, jednostavno vrte u glavi danima, tjednima, ne mogu nestati. Želim komunicirati, ali se istovremeno bojim komunikacije, bojim se da neću znati kako odgovoriti.

Vjerujem da izražavanje sebe ne mora biti ograničeno na određeni oblik. Ponekad koristim riječi, ponekad slikanje, fotografiju, pokušavam pisati poeziju, pa čak i programirati. U budućnosti bih možda snimao/la i kratke videozapise od nekoliko minuta. Jednostavno želim izraziti se na najprikladniji način, na način koji najbolje prenosi moje unutarnje misli. Ne mora to vidjeti puno ljudi, ali ipak se nadam da će biti barem nekoliko gledatelja.

Kao dijete nikada nisam dobivao/la visoke ocjene iz eseja, nisam učio/la slikati, a fotografijom sam se tek nedavno počeo/la baviti. No, nimalo se ne bojim pokušati, ne bojim se da će mi se smijati, jer mi je cilj više izražavanje, a manje izvedba. Iskreno, ja sam osoba koju nitko ne primjećuje ako ne progovorim, netko s izuzetno niskom ‘prisutnošću’, tako da je to što me se uopće vidi već rijetkost. Upravo zbog te niske prisutnosti, nedostatka izvanrednog talenta ili izgleda, bez hrpe prijatelja čije pozive na druženja ne mogu odbiti i bez previše pozornosti, stekao/la sam veću slobodu od drugih – slobodu da slobodno djelujem i razmišljam.

Sam/a sam kupio/la VPS i postavio/la VPN, tako da sada mogu vidjeti veći i uzbudljiviji svijet. Gledam tutorijale kako bih naučio/la izgraditi blog, dodati mu male funkcije i postaviti hosting za slike, što mi omogućuje da pišem što god želim, bez razmišljanja o “osjetljivim riječima” i bez straha od brisanja objava ili blokiranja računa. Učim znanost o podacima i strojno učenje, pripremajući se da postanem programer/ka usmjeren/a na podatke. Računalo je univerzalni alat, s njim mogu raditi mnoge stvari koje prije nisam mogao/la.

Želim znati kako svijet funkcionira, zašto je svijet koji vidimo takav kakav jest; želim znati postoje li uopće vanzemaljci, hoće li se Musk stvarno preseliti na Mars; želim znati kako se formiraju različite kulture, kako se razvijaju različiti sustavi, kakvu ulogu trgovina igra između država, zašto postoje ratovi, kako se formiraju crna tržišta, zašto je položaj žena u većini povijesnih razdoblja bio slab i često potlačen; želim znati zašto ljudi osjećaju radost, ljutnju, tugu i sreću, je li osobnost više urođena ili više pod utjecajem okoline, koje su tajne gena, zašto postoji brak i je li bračni sustav razuman, zašto postoji toliko seksualnih orijentacija, što je zapravo Foucault rekao u svojim knjigama…

Zbog znatiželje, zbog želje za znanjem – to je moja pokretačka snaga za život. Zato želim živjeti što dulje, kako bih mogao/la saznati što više.

Očajan/na sam zbog društva. Svaki dan čitam društvene vijesti i osim tuge i bijesa, ne znam što bih drugo mogao/la učiniti. Zašto je još uvijek toliko ljudi pod neopravdanom represijom? Zašto još nisu dočekali pravdu koja im pripada? Zašto ljudska priroda može biti tako zla? Zašto mogu piti ljudsku krv kao da im je to pravo? Zašto oni čija se krv pije i dalje proklinju one koji ne žele piti krv i pozivaju druge da to ne čine? Zašto su podređeni uvježbani da neprestano razmišljaju iz perspektive vladajućih? Jako sam tužan/na, jako sam ljut/a, i još uvijek želim znati odgovore na ova pitanja.

Ljudska bića su skup proturječnosti. Očajan/na sam zbog društva, ali ipak mogu biti pun/a strasti prema životu i svijetu. To je moj način da sačuvam svoju dušu od umiranja u ovom beznadnom okruženju.

Internet su moje oči i moje noge. On me može odvesti na mjesta na koja trenutno ne mogu ići, omogućuje mi da vidim ljude koji blistaju u svakom kutku, te da upoznam različite kulture i osjetim sudar različitih stajališta.

Doviđenja 2018., Dobrodošla 2019. I u novoj godini nadam se da ću nastaviti živjeti na način koji mi se sviđa.

{% centerquote %} Bojimo se samo nepoznatog; što više znamo, to se manje bojimo. by Lila, ‘Moja genijalna prijateljica’ {% endcenterquote %}